Kada se pogledam u ogledalo ne vidim sebe. Samo maska osobe koja je odavno zaboravila na šta liči, prekrivena debelim slojem tuge, sujete i očajanja. Želja da postanem neko bolji pretvorila me je u nekoga koga više ne poznajem. Od tolike želje da udovoljim svima prestala sam da osluškujem sebe i zaboravila šta želim. Išla sam toliko različitim putevima da sam na kraju zaboravila koji je moj. I da li ću ga ikada ponovo naći. Šta je beše ono što me čini srećnom i da li ću ponovo osetiti onu sreću od koje se poleti i ljubav od koje se gubi razum. Možda ne, a možda ja to više i ne zaslužujem. Možda sam istrošila sve bonuse pogrešno i sada sam predana ovom svetu bez zaštite... A plašim se da sve manje mogu da nosim teret koji mi je Gospod predao,mada znam da je to uradio sa dobrim razlogom. Kako bih drugačije okajala sve ono što sam činila i govorila. To se može izlečiti jedino velikom žrtvom, postom i molitvom. A ništa još od tih stvari revnosno ne ispunjavam, kao što rekoh, izgubila sam se...
Нема коментара:
Постави коментар